Sad me je pozvala sa mobilnog telefona, sva uzbuđena, krenula je ka meni. Rekla mi je samo da je važno, tužno I smešno u isto vreme.
Bila je to moja draga prijateljica.
Šta to može biti? Da, rekla mi je da je šetala gradom, obilazila prodavnice cipela I da je svratila u agenciju za posredovanje.
Cipele? Ima ih I previše, ali kraj sezone je pa uvek budu neke dobre na popustu, pomislih. Jurim kroz kuću, na brzinu nameštam frizuru, mislim sta li je…
Možda agencija za posredovanje kod sklapanju poznanstva? Bila je pre nekih mesec dana kod njih I ispričala mi kako je ostavila DVD o sebi . Rekli su joj da će potraziti među pripadnicima suprotnog pola nekog šarmantnog gospodina koji bi joj najviše odgovarao I da će je pozvati, kako bi ona mogla videti DVD koji govori o njemu. Šta bi tamo moglo biti tužno?
Da li se moglo dogoditi još nešto, a da je smešno I tužno u isto vreme?
Nestrpljivo zvoni , kao da je na takmičenju užurbane zvonjave. Ona je, žurno otvaram vrata. Okačismo kaput, skuvala sam čaj I sela da čujem priču, koja me je, moram priznati zaintrigirala.
Gledam je I ne mogu da verujem, njen glas kao da dolazi iz neke druge dimenzije. Slušam šta govori I u neverici sam.
U agenciji pogledavši DVD ona dva kandidata koji manje odgovaraju, na trećem DVD-u , kao najkompatibilnijeg kandidata ugledala je svog bivšeg muža, koji se pre osam godina, zaljubio u devetnaest godina mlađu damu.
Selivši se rekao je da, eto nisu imali sreće. Rekao je da nikada nisu odgovarali jedno drugom I da nikada nisu govorili istim jezikom I nikada nisu svet posmatrali istim očima.
Pitam se ja sada da li je to važno, smešno ili tužno I konstatujem da ce najviše sreće imati jos neudavane dame.
Autor: Tatjana Stanimirović
