Sedim u kafiću i pogled mi odluta ka jednom paru ... stariji muškarac i mlada devojka , definitivno par. Vidim prepiru se, devojka se duri i ljuti, tek po neke se okrene na njihov izliv emocija, međutim niko ama baš ništa ne komentariše, ni njihovo ponašanje na mestu na kome se nalaze, ni njegove ni njene godine, niti da li susrećni ili ne ...
Nakon par dana nađoh se u jednom društvu. Glavna tema večeri priča o drugarici (koja naravno nije bila prisutna btw) , a uvodničar kreće sa:”Zamisli šta ima novo.” Ja kažem da, šta ima novo? Glasnogovornik poče priču:"Zamisli ima mlađeg momka, jeste da je ona srećna on još srećniji, uživaju kao golubovi, izlaze , putuju, dišu punim plućima, ali kao znaš ipak i ti misliš sigurno da da to nije baš u redu ..." Belo gledam i ne verujem, u trenu shvatih da su se svi izjasnili po udarnoj temi , i da je sad je red na mene. Ja stala , gledam ih , ne shvatam o čemu pričaju, ništa mi nije jasno.. Isti ti koji se sablažnjavaju na privatan život naše drugarice, žive lažene društveno prihvatljive živote … naravno jer se to očekuje ili oni sami očekuju, gutaju silna nezadovoljstva, deca pate od hladnoće koja vlada među njima, njihovim roditeljima .... i uprkos tome što su to sami izabrali, sada sebi daju toliko slobode da zavide nekom ko je srećan.
Neplanski iz mene izlete pitanje: "Od kada za iskrenu sreću i ispunjenost godine igraju neku ulogu?". Zavlada muk ... fiksiram ih pogledam ... shvatili su sve ...
Autor: Jasminka Skendžić Brujić
