Mede, delfini, miševi, žirafe, raznih boja i dezena. Svi mekani, nasmejani, kao da zovu na ušuškavanje, iako se nekih od njihovih predstavnika u prirodi nekad i bojimo.
Pune dve kese, obuvam patike i spuštam se na prvi sprat, jer komšinica ima dva klinca koji su zajedno tad imali osam, a ja dvadeset tri godine. Silazim ja tako lagano sa mog trećeg sprata i mislim: „Pa valjda je Tanja u pravu, valjda i treba već jednom da odrastem, a svakako će biti lakše bez ovih drugara...“
I tu počinje dilema oko plišanih igračaka, ko nam ih poklanja, zašto ih volimo, i koliko je paradoksalna ta situacija: poklanjam ti mekanog medu – vreme je da porasteš i naučiš da budeš sama. Da, u najvećem broju slučajeva nas plišem daruju upravo te muškarčine , govoreći u isto vreme o samostalnosti I emotivnoj stabilnosti. Ili je samo najlakše kupiti medu ili zeku; ne mora puno da razmišlja, a sigurno će joj se svideti. I onda kad joj dobar deo sobe pretvori u u šarenu gomilu skupljača prašine šaljući time poruku: „Ništa ne brini, ja sam tu, a kad nisam – mekani te čuvaju“, napravi se pametan i najstrožije osudi žene koje, bez obzira na godine, uživaju u zagrljaju sa plišanim. Dakle, drage jače polovine, 8. Mart je tu, pažljivo sa odabirom znaka pažnje.
I još nešto: ni psiholozi nisu oduševljeni druženjem odraslih sa plišanim igračkama. Ni ne mora čovek da bude neki psiholog da bi uvideo vrlo očiglednu stvar. Deci do dve godine pripada ova vrsta zabave jer je mekana, zaobljenih ivica, jarkih boja i ne preti opasnost povređivanja od nje. Ali, deci sa tri godine već se kupuju „pametne“ igračke: kocke, plastelin, slagalice... a plišane životinje kod odraslih zaista ukazuju na emotivnu nestabilnost i još po neke nedostatke.
Tako kad god sam se sada već zrela, setila svojih plišanih drugara, bila sam zadovoljna što sam darovala tim dečijim ručicama I srećnim okicama za njih pravu stvar. No bila sam I ponosna na sebe što sam svoju sobu učinila ugodnom za godine u kojim sam, što sam uklonila kako mi je psiholog rekao “seksualne demotiviste”, umesto kojih sam sobu ukrasila svećicama, stonim lampama I ostalim predmetima koji atmosferu čine romantičnom.
I nije ovo neki feministički tekst gde mrzim muškarce zbog pogrešnih poklona. Ne! Samo sam htela da skrenem pažnju da najlepše nije uvek najbolje i da vredi provesti sat vremena više u odabiru poklona, nego kupiti prvo, najmekše, najšarenije i najnasmejanije, a ustvari, skoro pa najpogrešnije.
Šta kažete na crnu plišanu haljinu ili crveni plišani kućni ogrtač? U tom slučaju, u plišanom ćete uživati zajedno.
Autor: Ivana Stanimirović
