Fatalna Naši prijatelji
Naši prijatelji
Naši prijatelji

Naši prijatelji (3)

Mesto gde se možete sresti sa našim frendovima.

nedelja, 24 oktobar 2010 19:24

Tajna Premijerovog štapa

Savremena istorija osim što je proučavala  krupne događaje i elemente uzročno-posledičnih veza, krenula je u izučavanje ii zanimljivih scena iz života poznatih ličnosti. Te studije, harizmatičnog Čerčila naprosto nisu mogle da mimoiđu.

Tako je savremena nauka izračunala koliko je Čerčil popio viskija za života, i to od prvog dana kada je počeo da pije, pa možemo reći baš bukvalno do smrti. Ne znam kako će na vas uticati podatak da je engleski premijer popio puna dva vagona uredno složenih flaša ovog pića. Ne znam zašto se nije izašlo s podatkom o broju litara, ali ovako je zanimljivost još zanimljivija.

Čerčil nije prestao da pije ni kada je ostario i ozbiljno poboleo. I pored najozbiljnije zabrane lekara da ne sme piti, i pored rigorozne kontrole njegvog osoblja za slučaj da mu ne doturaju viski, Vinston je i u bolesničkoj postelji dobrano pio, što se svakako dalo primetiti i osetiti. Stoga su vršeni mnogi pretresi. Sve do posle njegove  smrti ova tajna nije otkrivena.

Ko zna da li bi i bila,  da napokon nije progovorio njegov sobar, koji je i sam revnosno pregledao goste koji bi mu dolazili u posetu. Uz pristojan honorar, on mu je doturao piće, ali kako? Dok su drugi državnici tog vremena, u štapu, koji je bio više modni detalj, a ređe stvarna potreba, krili različite vrste bodeža, pa čak i vatrenog oružja, ni Čerčil se nije odvajao od svog „ortopedskog pomagala“.  Da sam sobar nije priznao svoj greh, ko zna kada bi i da li bi ova tajna ostala otkrivena.

Tačno 17 godina nakon smrti premijera, sobar je uzeo štap i pred iznenađenim osobljem i rodbinom odvrnuo sam rukohvat, … iz stapa je potekla zaostala količina viskija.

 

Autor teksta naš prijatelj:

Srđa Filipović

Dežmekast, proćelav čovek, rumenih obraza i nosa izlazeći na balkon ostavio je za sobom oblak dima nedovršenog tompusa, koji mu je još neko vreme ostao među zubima. Tek kada je spustio čašu na široku betonsku  ogradu, naglo se okrenuo i izvadio cigaru iz usta kao da hoće jos nesto da kaže, shvati da u radnom kabinetu nema nikoga, što i nije čudno, jer je ponoć odavno prošla.

Isti taj čove, je pre nekih mesec i po dana, u fraku s cilindrom, prošetao ulicama Londona. Kao Premijer, s uzdignuta dva prsta koja su označavala „Viktoriju“ (Pobeda), obećao je svoma narodu: „krv, suze i znoj“. I nije ih slagao, jer je Drugi svetski rat uzeo ozbiljnog maha.Velika imperija je morala voditi svetski rat na celoj planeti. I zaista, engleskog vojnika ste mogli sresti i u severnoj Africi, Sueckom kanalu ili Singapuru, skroz do Australije.

Prirodno je bilo da je Čerčil najviše pažnje poklanjao Evropi, odakle je glavno zlo i dolazilo. Zarad što preciznijeg uvida, nije postojao kutak, ili zapećak kontinenta iz koga ne bi provirio makar oficir za vezu. U neprijateljskoj pozadini bila je razgranata špijunska mreža, a obaveštajni  rad je išao toliko daleko da se takoreći, znalo šta je jutros „Duče doručkovao“, izuzev kada je bio kod Hitlera u poseti, što se, takodje znalo.

I tako pragmatičan i  vrlo lucidan političar, kakav je bio Čerčil, imao je svojih, i to samo svojih, trenutaka.

Svi znamo kako je dirljivo počastio damu iz visokog  društva koja je isuviše glasno primetila da je premijer mortus pijan, rekavši joj: „Da, draga moja, pijan sam, ali ću se ja sutra otrezniti, a Vi ćete i dalje ostati ružni!“  I

ma li za ženu milijeg komplimenta od ovog?

 

Autor teksta naš prijatelj:

Srđa Filipović

nedelja, 16 maj 2010 23:39

Domicijan - rimski Car

Kada tragamo za istorijskim zanimljivostima, posebno onim u vezi s ličnostima, onda je stari Rim nepresušni izvor. Gotovo da nema vladara iz tog dugog perioda, a da se za njega ne vezuje neka zanimljivost. Za savremenog čoveka čudna je i sama činjenica  da je robovlasništvo normalna i prirodna pojava vezana za tu epohu, kao i to da su carevi smatrani i oslovljani kao neprkosnoveni gospodari (dominus) ili bogovi (deus).

Jedan od njih je bio i Domicijan (81-96g). Domicijanova apsolustisčka politika doprinela je jačanju takozvane filosofske opozicije, čje su pristalice uživalenesumnjivu opodršku vladajućih grupa istočnih gradova, kojima je deus posvetio mnogo manju pažnju u odnosu na zapadni deo carstva. Ipak, Domicijanovi najaktivniji protivnici nalazili su se u Rimu, gde je represalijama bila podvrgnuta čak i careva okolina. Tako je 89. godine legat  Gornje Germanije Antonije Sanurnin od svoje vojske proglašen za cara. Ustanak je ugušen, ali je dao povoda za progone „podozrivih“ senatora. Ponoov su značaj stekli potkazivači (delatores), čije usluge je car darežljivo nagrađivao. Da bi se popularisao među plebsom, car nije štedeo sredstva na podizanju građevina i organizovanju predstavai distribucija, dakle ono što je nama i danas poznato kao „leba i igara“, kako bi se narod zabavio da mu ne padne šta rđavo na um.

U takvim okolnostima, u paranoičnom strahu da je okružen zaverenicima, Domicijan se sve više zatvarao u svoje odaje i odatle upravljao carstvom. Mnogi tvrde da je postao i agorofobičan jer je bila primetna njegova nelagoda kada bi se našao na otvorenom prostoru i okružen mnoštvom ljudi.

Dok je boravio u malim i zatamljenim prostorijama, mir i tišinu caru niko i ništa nije smelo da naruši. Domicijan je bio posebno gadljiv na muve, te insekte koji su tako drsko sletali na njegovu glavu ili ruku, a pre toga se nalazili na konjskoj balegi. Često je terao sve oko sebe da ih hvataju. Lovio ih je i sam po sobi i navijao na pero ili kakav drugi drveni prut. Od Domicijana postoji izreka: „Kod cara je takav mir da se ni muva ne čuje!“.


Autor teksta naš prijatelj:

Srđa Filipović